Sin jednoga hrvatskog emigranta vraća se u
zemlju svojih preci…..i tu imamo prvu polisemiju ove predstave Ive Kravića….
Vraćase u Hrvatsku da nađe svoje korijenje, svoju krv, svoju kulturu, mjesta
gdje su rasli njegovi roditelji i isto tako da traži svoju ostavinu –znatan
novac- prije nego mu otmu njegovi bratići.
Gledajući
kazališnu estetiku, ova predstava se riješi s jednim asketizmom tako sa karakterizaciom,
kao i escenografijom, korištenjem resursa suvremeni videa, da gledatelj
razumljeva podpore, tuge i “ zakucavanje djetlića” što pretrpljuje protagonist.
Strašnim
ratom “Srbije-Bosne-Hrvatske” devedesete
godine, kao historični kontekst, ova prestava obnovi po Kravićemu stilu, dvije
paradigme ljudskog stanja: zavist i ambicija. Hrvati smo slaveni, ali probijeni
naprom latinske kulture. Od vjere s onima što su tamo ostali i sa jezikom, koji
su otišli u diasporu u južnu Ameriku, na jednu stranu i prezir indianaca na
striceve, bratiće, braću i djedove, što su ostali na obalama Jadranskog mora,
na drugu.
U
stvarnom životu (i u teatralskim djelovima što su skoro gotove izjave) novci se
nađu, se drže i skupljaju, puno puta bez skrupula, idu po njega, nema zahtjeva
ni filtracije za one što si daju luksuz, makar bilo par-time, za bohemiju o ika
poezija….. I protagonist “BILJEŠKE IZ
KONAVALA” premašuje u romanticizam (nije uzalud da se štiti na “Don
Alfonso Quijano”, Kihot).
Za
potomce hrvata ova prestava je potrebna vizija, jer se vide ogledani, makar
najmanje, u kakvom bilo razgovoru i/o događaju što su prošli o su doživjeli na
vraćanju, makar kao nevini turisti, kući svojih djedova o pradjedova, prije
“Velikog Puta”. Ivo se ne ruga drsko kao Moliere o Enrique Pinti (argentinski
politički komediaš), isto tako ne ostavlja povijest bez smisla, kao da cjeli
život je taki. (Beckett - Ionesco)…..nego, već na dvije strane njegovoga mozga,
je tekla od Rio de la Plate krv, tako da “BILJEŠKE IZ KONAVALA”, sažeti arome “Discepola”
(argentiski kompozitor i pisac), od kojih bilo Brothers, makar u tangu “Uno” od
“Enrique Santos Discepolo”, mogo bi pristupiti bliže…o tome radi jedna od
zadnjih scena predstave, gdje protagonist osjeća vjerovatno jednu “mea culpa”
kada pročita pismo svoje tetke. Krv, završno, izgleda da uvjek spremi vrjeme i prostor za otkup.
Iz odličnog
turskog filma “Zimski snovi” od Nury Bilge Ceylan, protagonist kaže: “jedan
puta Omar Shariff mi je rekao da Glumac mora biti iskren”. Ivo Kravić je to.
Zahvala
za ovog glumca i dramaturga što je imo hrabro da nam pokaže most između
obitelja što preko Jadrana-Mediteranea su postale dvije obitelji (“oni što su
tu” i “oni što su tamo”) i njihove obveznice već razrezane, što uvjek nas je
bilo sramota pokazati.
Gabriel
Eterovich
No hay comentarios:
Publicar un comentario