sábado, 9 de abril de 2016

Sin jednoga hrvatskog emigranta vraća se u zemlju svojih preci…..i tu imamo prvu polisemiju ove predstave Ive Kravića…. Vraćase u Hrvatsku da nađe svoje korijenje, svoju krv, svoju kulturu, mjesta gdje su rasli njegovi roditelji i isto tako da traži svoju ostavinu –znatan novac- prije nego mu otmu njegovi bratići.

Gledajući kazališnu estetiku, ova predstava se riješi s jednim asketizmom tako sa karakterizaciom, kao i escenografijom, korištenjem resursa suvremeni videa, da gledatelj razumljeva podpore, tuge i “ zakucavanje djetlića” što pretrpljuje protagonist.
Strašnim ratom “Srbije-Bosne-Hrvatske”  devedesete godine, kao historični kontekst, ova prestava obnovi po Kravićemu stilu, dvije paradigme ljudskog stanja: zavist i ambicija. Hrvati smo slaveni, ali probijeni naprom latinske kulture. Od vjere s onima što su tamo ostali i sa jezikom, koji su otišli u diasporu u južnu Ameriku, na jednu stranu i prezir indianaca na striceve, bratiće, braću i djedove, što su ostali na obalama Jadranskog mora, na drugu.
U stvarnom životu (i u teatralskim djelovima što su skoro gotove izjave) novci se nađu, se drže i skupljaju, puno puta bez skrupula, idu po njega, nema zahtjeva ni filtracije za one što si daju luksuz, makar bilo par-time, za bohemiju o ika poezija….. I protagonist “BILJEŠKE IZ  KONAVALA” premašuje u romanticizam (nije uzalud da se štiti na “Don Alfonso Quijano”, Kihot).

Za potomce hrvata ova prestava je potrebna vizija, jer se vide ogledani, makar najmanje, u kakvom bilo razgovoru i/o događaju što su prošli o su doživjeli na vraćanju, makar kao nevini turisti, kući svojih djedova o pradjedova, prije “Velikog Puta”. Ivo se ne ruga drsko kao Moliere o Enrique Pinti (argentinski politički komediaš), isto tako ne ostavlja povijest bez smisla, kao da cjeli život je taki. (Beckett - Ionesco)…..nego, već na dvije strane njegovoga mozga, je tekla od Rio de la Plate krv, tako da “BILJEŠKE IZ  KONAVALA”, sažeti arome “Discepola” (argentiski kompozitor i pisac), od kojih bilo Brothers, makar u tangu “Uno” od “Enrique Santos Discepolo”, mogo bi pristupiti bliže…o tome radi jedna od zadnjih scena predstave, gdje protagonist osjeća vjerovatno jednu “mea culpa” kada pročita pismo svoje tetke. Krv, završno, izgleda da uvjek spremi  vrjeme i prostor za otkup.
Iz odličnog turskog filma “Zimski snovi” od Nury Bilge Ceylan, protagonist kaže: “jedan puta Omar Shariff mi je rekao da Glumac mora biti iskren”. Ivo Kravić je to.
Zahvala za ovog glumca i dramaturga što je imo hrabro da nam pokaže most između obitelja što preko Jadrana-Mediteranea su postale dvije obitelji (“oni što su tu” i “oni što su tamo”) i njihove obveznice već razrezane, što uvjek nas je bilo sramota pokazati.

Gabriel Eterovich 

lunes, 18 de enero de 2016



Argentinski roštilj (asado) održao se u kući Ive Kravića slaveći premjeru filma “Bilješke iz Konavala” uz glumce, tehnički tim i prijatelje






martes, 5 de enero de 2016